“Naša vizija bi bila da imamo adekvatan prostor u kome bi svako radio po nešto i voljeli bismo da uposlimo još neke ljude.”, istakli su Vanja i Ranko na radionici “Jačanje Ženskog socijalnog preduzetništva u kulturi”, koju smo organizovali prethodne nedelje i dodali da im je plan i želja da pokrenu proizvodnju sopstvenog handmade namještaja.
U pitanju su Vanja Todorović i Ranko Vučurović, osnivači ateljea “Egziperi” iz Nikšića, koji se bave oslikavanjem starog namještaja. Kao što je slučaj i sa brojnim drugim umjetnicima, i Vanja i Ranko učestvuju u svim fazama kreiranja svojih umjetničkih djela. Prije nego što njihove kreacije dobiju željeni izgled, slijedi dugotrajno šmirglanje i priprema namještaja za oslikavanje.
Ipak, tu se njihova priča ne završava. Da bi djela koja su stvorili postala vidljiva javnosti, Vanja i Ranko moraju znati i kako da ih dobro ispromovišu.
Istina je da se uloga današnjeg umjetnika rijetko kada svodi samo na stvaranje. Ona je ključna i oko nje se sve okreće. Ali, kreativni proces jednog savremenog umjetnika počinje mnogo prije i završava se znatno kasnije od kreativnog procesa koji je važio u nekom drugom vremenu. Uloga čovjeka kao umjetnika je samo jedna od i praćena je brojnim drugim, koje se danas neminovno pripisuju jednoj osobi. Živimo u vremenu u kome se od nas očekuje da budemo sve i da nas sve zanima.
Međutim, da li ste se nekada zapitali da li se umjetnik gubi u svim tim ulogama? Gdje je njegovo pravo Ja? Da li ono Ja koje stvara ima potrebu da se eksponira i bude vidljivo ili to više pripada onom egzistencijalnom Ja?
Kako pomiriti ove dvije strane i naučiti ih da rade zajedno? Da li ih moramo izmiritii ili se, jednostavno možemo povezati sa drugima kojima te uloge više leže, neka su od pitanja kojima smo se bavili tokom radionice održane u Domu kulture Josip Marković, u okviru projekta “Jačanje ženskog socijalnog preduzetništva u kulturi”.
Učesnice na radionici bile su žene koje žive u Tivtu i bave se različitim kreativnim stvarima, od klasičnog crtanja i slikanja, preko digitalnog crtanja, grafičkog i web dizajna, šivenja, tkanja, izrade nakita, pa sve do pisanja, yoge, meditacije i vođenja iscjeljujućih reiki tretmana.
Ono što ih povezuje je kreativni pečat koji utiskuju u svako unikatno umjetničko djelo koje kreiraju. Međutim, kada “naprave” boje i kreiraju svoju radnu površinu, koliko vremena im zapravo ostaje za stvaranje? Šta je to što im nedostaje?
Prostori koji oplemenjuju duh grada
Prilikom analize trenutnog stanja lokalne umjetničke scene, u razgovoru sa voditeljicom programa Ivom G. Čelanović i gostima, učesnice su kao jednu od primarnih potreba istakle potrebu za prostorom za rad, stvaranje i izlaganje svojih djela. Odnosno potrebu za udruživanjem, razmjenom ideja i sticanjem novih znanja.
Uzimajući u obzir činjenicu da su lokalni prostori, koji su u vlasništvu grada dostupni samo pod određenim uslovima i samo određenoj grupi ljudi, pri čemu su nekima vrata u potpunosti zatvorena, potreba za prostorom javlja se kao logična posljedica takvog stanja.
Edukativnih programa kroz koje bi one mogle da razvijaju i njeguju svoj talenat i vještine i da ih unapređuju je malo. U slučaju kada ih ima, obično nisu tako pristupačni.
Tivat jeste uvijek važio za grad koji nudi bogat kulturni sadržaj, ali je taj sadržaj sve manje dostupan prosječnom građaninu. Zato se javila potreba za mjestom koje će okupiti sve one koji žele da stvaraju i konzumiraju kulturu, bez obzira na svoje mogućnosti.
Negdje između priče o javnim prostorima koji se neadekvatno koriste i priče o ljudima sa idejom kako da ih oplemene i ponovo stave u službu građana, javila se i inicijativa oživljavanja starih prostora koji su primarno služili za obrazovanje i kreativno stvaralaštvo.
Jedna od takvih je i bivša Kafe-galerija Mar-Mar u Donjoj Lastvi. Prostor je izgrađen 1848. godine kao područna Osnovna škola i tu namjenu zadržao je do 1980. Upravo zbog toga, ovaj prostor smo prepoznali kao zajednički prostor za kreativni rad, djelovanje u zajednici i promociju kulturne baštine.
Ukoliko i Vi ne biste voljeli da budete svjedoci još jedne komercijalizacije javnih prostora i vjerujete da kulturni sadržaji i edukativni programi moraju biti dostupni svima, vrijeme je da nešto preduzmemo!
Da li se slažete da se zdanju bivšeg Mar-Mar-a vrati prvobitna namjena kao kulturno dobro u službi javnog prostora za programe formalnog i neformalnog obrazovanja?